Foto_Edvin Kalić

Tražeći očima rukavice u garaži povodom proljetne akcije čišćenja okućnice porodične kuće, pogled mi se zaustavi na plafonu i mozak u trenutku otvori svoje ladice sjećanja. Ležala sam kao djevojčica na podu tu nekada napravljenog bunkera. Pravio ga je tata. Po nalogu dede, iskusnog partizana, koji je umio osjetiti političke valove koji su donosili fašizam. Zahvaljujući njemu imali smo sklonište kada je počeo rat. I ono nije valjalo samo našoj porodici, nego i drugim porodicama iz komšiluka koje su kod nas pronašle utočište od granata. Bilo nas je mnogo. I bili smo zbijeni. U sivilu svakodnevnice zureći u plafon odjednom sam počela spajati betonske tačkice na plafonu skloništa i kreirati u mislima razne likove. Osjećala sam se lijepo pri tome. Zato sam mnogo crtala, sve dok je dnevna svjetlost dopirala do nas. Tako sam provodila vrijeme do omogućenog bijega iz Stoca. Od tada sam nomad. I onda kada sam odlučila gdje ću živjeti, u mislima sam ostala nomad.

Razmišljanje lišeno ograničenja zajednice i društvenih normi omogućilo mi je da otvorenog srca i razuma udahnem svijet oko sebe u duhu vremena u kojem živim. Veganstvo je bilo logičan slijed. Ne samo kao stil življenja – šta jesti, šta nositi, koju kozmetiku koristiti, nego kao redefiniranje mog moralnog svjetonazora i razvijanje saosjećanja i milosti prema živim bićima koja ne pripadaju ljudskoj porodici.

A kako izgleda suživot nas i njih? Mi smo odredili koje ćemo životinje voljeti, a koje ćemo jesti. Više od 200 miliona životinja se ubije zbog proizvodnje hrane širom svijeta na dnevnoj osnovi. Ako se uračunaju divlji ulov i uzgojene ribe, brojka raste do 3 milijarde. Prije dvije godine objavljeni izvještaj World Animal Protection pokazao je da se svake godine gubi ili baca u okeane 640000 tona ribolovne mreže zarobljavajući i ubijajući bezbroj morskih sisavaca, uključujući ugrožene kitove, foke i kornjače. Ovom često zanemarenom otpadu potrebno je 600 godina da se razgradi.

Iako značajan broj dizajnera okreće leđa upotrebi krzna u modnoj industriji, na farmama krzna se godišnje ubije preko 100 miliona životinja kako bi njihovo krzno nosili ljudi. Uzgajivači krzna životinje drže u skučenim kavezima, prosječne veličine od 1m², a kako bi sačuvali krzno koriste najjeftinije i najokrutnije metode ubijanja – plin ili analni strujni udar.

Kakav smo mi tek svijet postali kada nam je normalno da odvojimo dijete od njegove majke? Krave daju mlijeko iz istih razloga kao i ljudska bića – kako bi prehranile svoje mlade. Ako imaju šansu, one njeguju svoje mlade, razvijaju doživotna prijateljstva i pokazuju širok spektar emocija. No, na mliječnim farmama su lišene svojih osnovnih želja. Sudbina muške i ženske teladi ogleda se u klanju, ili se ženska telad ostavljaju u životu radi proizvodnje mlijeka, a muška često odvajaju od majke s jednim danom starosti te uzgajaju za proizvodnju teletine. Hrane se zamjenom za mlijeko napravljenom tako da mogu dnevno dobiti otprilike 2 do 3 kg, a njihova hrana je ciljano osiromašena željezom kako bi meso ostalo svijetlo kao posljedica anemije. Osim što ih mogu mučiti proljev, upala pluća i teška pokretljivost, telad koja se uzgajaju za proizvodnju teletine prestravljena su i očajnički pate za svojim majkama.

Život životinja pod rediteljskom palicom čovjeka preplavljen je krvlju i patnjom, dok proizvodnja mesa i drugih animalnih proizvoda istovremeno predstavlja teško opterećenje za okoliš. Za proizvodnju mesa potrebna je ogromna količina hrane u žitaricama, što doprinosi deforestaciji, gubitku životnog ambijenta i izumiranju vrsta.

Pretpostavke za budućnost nisu ohrabrujuće. Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija predviđa da će se do 2050. proizvodnja mesa u svijetu skoro udvostručiti. Do te godine pretpostavlja se da će se i broj ljudi povećati – sa 7 na 9 do 11 milijardi. Planeta Zemlja ima ograničeno područje održivog poljoprivrednog zemljišta, nema ga dovoljno da može obezbijediti rastućoj populaciji animalnu ishranu, a već je među nama 800 miliona onih koji nemaju dovoljno hrane. Kako se to raspoloživo zemljište koristi, ključno je za našu sposobnost da nahranimo svijet.

Teška mesna ishrana predstavlja traćenje resursa koje moramo sačuvati i pametno koristiti. To je zato što uzgajane životinje konzumiraju više proteina, vode i kalorija nego što proizvode. Najveći dio proteina iz biljne ishrane koristi se za tjelesne funkcije životinja, a ne za pretvaranje u meso, jaja i mlijeko.

Ako se značajno ne promijeni globalna politika, izvještaj UN-a pokazuje da će svijet 2030. imati samo 60% potrebne vode. Konzumiranje životinjskih proizvoda intenzivno crpi vodu kao prirodni resurs: za proizvodnju 1 kg govedine potrebno je 15,500 litara vode, a 180 litara za 1kg paradajza ili 250 litara za 1 kg krompira. Stočarstvo se smatra vjerovatno najvećim zagađivačem vode, jer đubrivo stoke onečišćuje podzemne vode, potoke i rijeke. Visoke razine dušika i fosfora koje sadrži mogu dospjeti u podzemne vode, zagaditi jezera ubijajući ribu i ugrožavajući zdravlje drugih životinja. Amonijak se također oslobađa i može uzrokovati kiselu kišu.

Nakon fosilnih goriva, animalna agrikultura je drugi najveći uzročnik emisijama stakleničkih plinova koji zadržavaju toplinu u atmosferi i odgovorni su za globalno zatopljenje. Vodeći je uzrok krčenja šuma, onečišćenja vode i zraka, te gubitka biološke raznolikosti.

Veganstvo je jedan od najlakših načina da se smanji čovjekov negativni uticaj na okoliš. Održiva opcija za brigu o planeti Zemlji i njene stanovnike. Za proizvodnju biljne ishrane potrebna je samo 1/3 zemljišta korištenog u proizvodnji mliječne i mesne ishrane, znatno niža količina usjeva i vode. Opredjeljenjem za novi način ishrane i drugačije poimanje emotivnih bića izvan ljudske porodice, stvaramo uslove za život bez nasilja i rasterećujemo Zemlju.

Veganstvo je mnogo više od stila življenja, to je društveni pokret u stalnom porastu, nova pravda. Iako ljudi misle da se kao veganka odričem života, ja se, zapravo, osjećam potpuno slobodnom. Otkrila sam mnoštvo stvari za koje bih ostala uskraćena kao pripadnica većine. Otkrila sam nove emocije. Naučila sam mnogo o namirnicama i zavoljela kuhanje. Zar čovjeku koji je prevalio toliki put u svom evolutivnom razvoju i kao biću koje posjeduje razum nije normalno mijenjati svijest i usvajati nove obrasce ponašanja?

 

Tekst_ Elma Zećo

 Izvori podataka: Vegan Society, PETA, Climate Nexus, Deutscher Tierschutzbund.